Integralne transformacije predstavljaju veoma značajan matematički aparat koji se uspješno koristi za rješavanje vrlo raznovrsnih i brojnih problema u područjima primijenjene matematike, matematičke
fizike i inžinjerskih nauka. Klasične integralne transformacije su direktno ili indirektno vezane za analitičke funkcije i koriste se teorijom analitičkih funkcija.
Neka je
f(t) funkcija-original,
p = x + iy kompleksni parametar, a
K(t,p) funkcija promjenljive
t i parametra
p. Promatrajmo integral koji je sam po sebi neka funkcija parametra
p:
...(*)
Ako integral na desnoj strani u (*) postoji, tada se funkcija
F(p) naziva
slikom funkcije f(t), a sama operacija (*) prelaska od
f(t) ka
F(p) se naziva
integralnom transformacijom. Često se sama funkcija
F(p) naziva integralnom transformacijom. Oblik transformacije i njen karakter ovisi o izboru granica integriranja
a i
b, a također i o funkciji
K(t,p), koja se naziva j
ezgrom transformacije. U ovisnosti o jezgru u praksi je uvedeno nekoliko različitih integralnih transformacija, kao što su: Fourierova, Laplaceova, Hankelova, Mellinova, Hilbertova, Stiltjesova, Legendreova, Jacobieva, Gegenbauerova, Laguerreova, Hermiteova, Radonova i malotalasna (wavelet).
Ako u (*) stavimo
a = 0,
,
K(t,p) = 1, dobit ćemo:
...(**)
Operacija opisana jednakošću (**), kad god integral (**) (koji je običan Rieman-nov integral) konvergira, naziva se
Laplaceovom transformacijom. Nesvojstveni integral u formuli (**) se naziva
Laplaceovim integralom (operatorom).
Izraz (**), dakle, ima smisla ako postoji nesvojstveni integral koji
figurira u tom izrazu. Zbog toga će nas zanimati uvjeti egzistencije neodređenog integrala (**). Zajedno s tim, ovi uvjeti određuju oblast egzistencije transformacije F(p).
Možete pogledati skraćni dio knjige:
Laplaceova transformacija i primjena - Skraćeno